S obzirom da projekat u sklopu kojeg pišem ovaj tekst nosi naziv ,,Mladi za bolje medije’’ potrebno je najprije poći od definicije ,,mladi’’. Prema entitetskim zakonima i Zakonu o mladima Brčko distrikta govorimo o osobama uzrasta 15-30 godina.

Posmatrajući mlade sa kojima dolazim u kontakt primjećujem razliku u odnosu prema tradicionalnim medijima između milenijalaca i generacije Z. Mislim da milenijalci u odnosu na generaciju Z više prate klasične medije, odnosno televizijski i radio program. Kao neko ko pripada generaciji Z mogu reći da televizijski i radio program pratim malo, skoro nikako. Otprilike 1-2 sata sedmično. Razloga je nekoliko. Prvi razlog tiče se samog sadržaja, a koji je za mlade pretežno dosadan, negativan i ,,depresivan’’, te uglavnom govori o političarima, a rijetko o drugim temama za koje se mladi interesuju. Pored samog sadržaja, tu je i način prezentovanja informacija koji je nezanimljiv i monoton, a ličnosti koje se pojavljuju u medijskom prostoru, uz nekoliko pozitivih izuzetaka, najčešće su neautentične. Sve to utiče da mladi većinu informacija traže i dobijaju putem digitalnih medija koji omogućavaju brz, efikasan i širok izbor platformi. Društvene mreže, portali, influenseri, blogovi, samo su neke od adresa na kojima mladi traže odgovore na svoja pitanja, a sve iz razloga što ovim putem za kratko vrijeme mogu dobiti različite informacije o određenoj temi. Kao primjer ću uzeti aktuelni rat između Ukrajine i Rusije. Ukoliko pogledamo izvještavanje većeg broja televizijskih i radio kuća, vidjećemo da su njihove informacije kontinuirane ali oskudne i needukativne. Sa druge strane, web portali, web stranice i blogovi međunarodnih institucija ili udruženja, kao što je npr. Međunarodni sud pravde, omogućavaju blagovremeno informisanje o aktuelnim događajima, a uz to omogućavaju uvid u dokumente kojima potvđujemo vjerodostojnost datih informacija što dodatno utiče na veći stepen korištenja digitalnih medija.

Na činjenicu da većina mladih nije publika tradicionalnih medija doprinosi i sam ugled pojedinih medija u Bosni i Hercegovini. Navedeni ugled primarno se tiče pristrasnosti određenih medijskih kuća koja je uzrokovana njihovom političkom zavisnošću, a što u konačnici dovodi do neobjektivnog izvještavanja. Iz svega navedenog stiče se utisak da značajan dio tradicionalnih medija u Bosni i Hercegovini pruža informacije koje su aktuelne ali nerijetko odgovaraju određenom cilju i agendi. Ovo je jedan od vodećih razloga zašto se mladi ne mogu pouzdati u informacije koje dolaze putem ovih medijskih izvora i zašto se, u većoj mjeri, okreću društvenim mrežama. I na društvenim mrežama susrećemo se sa sve prisutnijim fenomenom širenja dezinformacija, ali imamo veću mogućnost provjere.

I dok riječ guglanje na dnevnom nivou možemo čuti nekoliko puta, rijetko možemo svjedočiti da neko na dnevnom nivou kupuje novine, gleda dnevnik ili sluša radio. Pored toga što navedenim sadržajem i načinom prezentacije ne privlače mlade, čini se da klasični mediji i ne nastoje da nešto promjene u svom pristupu i na taj način privuku mlade. Ne čineći svoj sadržaj zabavnim, korisnim i sadržajnim, televizijske emisije koje se emituju u Bosni i Hercegovini dovele su do toga da mladi gledanje televizije izjednačavaju sa gledanjem Netlifixa, a slušanje radija sa slušanjem muzike.
Ukoliko kao mlada osoba želite da provjerite šta se dešava u svijetu, veće su šanse da ćete tu informaciju dobiti putem objave nekog pratitelja ili influensera na Instagramu ili Twitteru nego da ćete sačekati dnevnik čije vijesti najčešće primamo kao pasivni slušaoci. Informacije o aktuelnim događajima u lokalnoj zajednici i državi mladi najčešće primaju razmjenom linkova sa novinskih portala koji se dijele putem društvenih mreža. Nažalost, primjetno je da se sadržaji na različitim portalima samo kopiraju, pa ćemo na deset različitih portala moći naći deset istih vijesti čime dolazimo do zaključka da digitalni mediji ne posjeduju u dovoljnoj mjeri istraživačku komponentu koja bi publici pružila sadržajnije informacije i veći stepen povjerenja.

Iako veliki dio svjetske populacije čine osobe ispod 30 godina evidentno je da ta činjenica nije dovoljna kako bi tradicionalni mediji svoj sadržaj učinili prigodnijim za mlade. Noseći tegove manipulacije i politizacije veliki dio medija ne uspijeva da odgovori na zadatak koji pred njih postavljaju mladi. Kao rezultat sadržaja koji plasiraju tradicionalni mediji postala sam osoba koja ne traži vijesti, već kojoj vijesti same dolaze. Pored prijatelja koji će sa mnom putem linka podijeliti najaktuelnije vijesti, većinu informacija dobijam putem društvenih mreža, jer one pored toga što daju informacije, daju i zabavu, smijeh, i interesantne diskusije. Iako su digitalni mediji u velikoj mjeri opterećeni problemom govora mržnje, dali su mladima široku slobodu izražavanja, što je u konačnici u skladu sa ciljevima svakog demokratskog društva.

Za završni paragraf ovog teksta, najprije ću krenuti sa odgovorom da li sam ja publika klasičnih medija, a nakon toga da li su prema mom mišljenju mladi u BiH njihova publika. Kao osoba koja sedmično na gledanje TV-a i slušanje radija izdvaja do 2 sata, te koja pri tome ne čita novine, jasno je da ja nisam publika klasičnih medija. Kako stvari stoje, vjerovatno to i neću biti, a sve zbog unaprijed pobrojanih i obrazloženih razloga, koji postoje i za koje još uvijek nema izgleda da će se riješiti. Ipak ostajem otvorena za rješenja i nadam se da će se tradicionalni mediji napraviti korak prema mladima i odgovoriti novim formama i sadržajima na njihove potrebe.

O autorici teksta:

Projekat „Mladi za bolje medije“  finansira Evropska unija, a zajednički implementiraju Mediacentar Sarajevo i Ja bih u EU.

O autoru:

Samra

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *