Mediji u Bosni i Hercegovini slobodni su samo na papiru, odnosno u zakonima koji su prema nekim ocjenama među najliberalnijima u regiji i koji jamče medijske slobode. No, tu slobodu guše razni pritisci, i ekonomski i politički, pa se ona može uzeti s izvjesnom rezervom. Reporteri bez granica smjestili su BiH u zlatnu sredinu po ugroženosti medijske slobode, na 65. mjesta od 180 ispitanih zemalja, a u Izvještaju Europske komisije za BiH za 2016. godinu, navodi se kako je ”u izvještajnom razdoblju nastavljen politički i financijski pritisak na medije”.
Transparentnost vlasništva i finansiranja medija, mjere su koje osiguravaju pluralizam vlasništva i sprečavaju koncentraciju medija, a ključ su za osiguranje medijskih sloboda.

Prof. dr. sc. Ilija Musa, pročelnik Studija novinarstva na Sveučilištu u Mostaru te autor knjige ”Medijsko pravo – sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj”, kaže kako nedostatak transparentnosti vlasništva nad medijima utječe na niz negativnih trendova u medijima, posebice online medijima, pri čemu nedostatak transparentnosti u smislu objave podataka o nakladniku sa sjedištem medija, glavnom uredniku i sastavu redakcije – impresuma, čini temeljni problem vezan za odgovornost osoba koje informiraju javnost.

Problematično vrednovanje informacija
– ‘Problematično je vrednovanje informacija koje plasiraju mediji čija je redakcija anonimna, jer se senzacionalističke i lažne medijske objave u digitalnom okružju brzo šire, a skriveni pojedinci koji su ih plasirali nemaju odgovornosti za štetu koju takvim objavama izazivaju. Iako Vijeće za tiskane i online medije u BiH, kao samoregulacijsko tijelo, pokušava propisati standarde profesionalnog djelovanja u prostoru kojim se bavi, nije dostignuta željena razina primjene tih standarda.

U kantonima u kojim su još na snazi zakoni koji propisuju rad medija, uglavnom doneseni koncem 90-ih godina, kada online mediji i nisu djelovali, jasno je navedeno da sva sredstva javnog informiranja imaju obvezu upisa u registar javnih glasila. Time je jasna obveza dostavljanja i objave impresuma i online publikacijama koje služe javnom informiranju. Problem je neprovođenje spomenutih zakona u Federaciji BiH, što ukazuje na nužnost uređenja medijskog prostora bar okvirnim zakonom na razini države, koji bi propisao temelje djelovanja u medijskoj industriji, čime bi objava impresuma bila obvezna, a što bi osiguralo da javnost može jasnije vrednovati izvore, novinare i redakcije iz kojih primaju informacije kako bi se osiguralo da se podigne razina odgovornost novinara i medijskih kuća i uspostave standardi informiranja kakvi su u drugim demokratskim državama – kaže Musa.

Pogrešan razvoj medija

Husein Oručević, politolog i sociolog iz Mostara, je istaknuo kako se kod online medija, pogotovo onih koji postižu visoku čitanost i čiji tekstovi su često dijeljeni preko društvenih mreža, a za koje se, prema njegovu mišljenju, danas tvrdi da su uspješni i utjecajni, bez obzira na sadržaj informacija, vlasnička struktura brzo mijenja.

– Naviknuti smo da pratimo određeni online medij, da mu vjerujemo; promjenom vlasničke strukture koja čitatelju i korisniku ostaje nepoznata, mijenja se i urednička politika, dakle i stav prema pojedinim događanjima – rekao je.

Kaže kako je jasno da netransparentnost u vlasništvu nad medijem izravno utječe na korisnike sadržaja.

– Ponekad imam osjećaj kako nije ništa bolje ni kod elektronskih medija, bez obzira što je tu vlasnička struktura transparentnije prikazana. Prije svega ovdje mislim na lokalne medije koji su krajnje osiromašeni, a novinarska struka se takvim lošim financijskim stanjem obezvređuje i zamire. Institucije izvršne vlasti, a prije svega zakonodavne – parlamenti, često omogućavaju financijsku podršku medijima, bez obzira da li se radi o javnim oglašivačima ili o privatnim, a mediji, zauzvrat, afirmativno prate njihovo djelovanje i rad. Nedostatak kritike rada institucija dovodi do građanske neinformiranosti, samim tim i do odvajanja vlasti od glasača, kao i do netransparentnog rada organa koji nemaju nad sobom građansku, kao ni kontrolu nevladinog sektora – rekao je Oručević.

Prof. dr. Lejla Turčilo, profesorica na Odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, ističe kako nedostatak transparentnosti vlasništva nad medijima utječe na pogrešan razvoj online medija.

– Budući da tehnološki potencijal interneta omogućava da bilo tko otvori online medij, iskoristi ga kao oruđe ili čak oružje u političke i druge svrhe, obmanjuje javnost i kreira pogrešnu sliku stvarnosti. To ne smije biti neuređeno područje, a prvi korak u njegovom uređivanju mora biti obvezivanje onih koji se odluče službeno komunicirati s javnosti putem online medija da se registriraju u smislu vlasništva, ali i impresuma, kako bi građani, kolokvijalno rečeno, znali s kim imaju posla. U suštini, bez transparentnosti vlasništva imat ćemo jedno more komunikacijskih kanala u kojima caruje jeftini populizam, anarhija izdavaštva, spin i manipulacija umjesto odgovornog i transparentnog obavještavanja javnosti – rekla je sarajevska profesorica.

Kolumnist iza Banja Luke Dragan Bursać kaže kako tek pojavom ili izostankom impresuma na portalima možemo postati donekle svjesni tko su vlasnici medija.

– A, tu ima svega. Od švercera kupusa i satelitskih antena, preko političke oligarhije do klasičnih tajkuna. I zapravo, uvijek je u ovom postratnim društvu bilo tako. Novinari su tek najjeftinija potrošna i zamjenljiva radna snaga. Pa onda umjesto medija imate polufamilijarna udruženja za obrt novca, a informiranje je jedna od djelatnosti d.o.o. uz spomenuti šverc kupusa”, kaže slikovito banjalučki kolumnist.

Javni servis kao pokazatelj nedovoljne slobode

Musa ističe kako je pitanje slobode medija prilično kompleksno i u čvršćim demokracijama od bosanskohercegovačke.

– Razine odgovornosti i slobode medija temeljni su pokazatelji razvoja demokracije u nekome društvu, a utjecaji različitih struktura, od političkih do gospodarskih, na sadržaj izvještavanja nepoželjni su u svakom medijskom sustavu. Ipak, utjecaj različitih interesnih skupina na objavu medijskih sadržaja pojavljuje se i zbog ekonomskog položaja medijskih kuća, ali i zbog osobnih odnosa novinara prema predstavnicima nekih utjecajnih krugova, čime se dovodi u opasnost i objektivnost prilikom medijskog izvješćivanja. Razvoj demokracije, državno uređenje i druge specifičnosti bosanskohercegovačkoga društva ogledaju se i u oblikovanju medijskog/ih sustava, u razvoju pojedinih skupina medija te konačno i u objavama medija koji tu djeluju. Tako se generalno može reći da je u BiH situacija takva da imamo mogućnost razvoja slobodnih i odgovornih medija, pri čemu je potrebno uložiti još puno napora da mediji uistinu postanu i odgovorni i slobodni – rekao je Musa.
Kao pokazatelj nedovoljne slobode Musa navodi javni RTV-servis u BiH.

– Iako legislativni okvir jamči visoku razinu zaštite slobode izražavanja u BiH, ostvarivanje te slobode teško je procijeniti samo temeljem ustavnih odredbi. Naime, činjenica da Hrvati kao konstitutivni narod u BiH, iako na to i prema međunarodnim dokumentima imaju pravo, nisu u mogućnosti u okviru Javnog RTV sustava uspostaviti servis kojim bi se omogućilo javno informiranje kakvo je zajamčeno čak i nacionalnim manjinama u demokratski ustrojenim državama, jasno govori o stanju slobode javnog informiranja – navodi Musa javni servis kao jedan od primjer ograničene medijske slobode.

Turčilo kaže kako postoje mediji u BiH koji se u društvenom i političkom kontekstu, koji je, kako tvrdi, ograničavajući i obeshrabrujući za slobodu medija, još uvijek pokušavaju oduprijeti pritiscima i rade svoj posao odgovorno prema javnosti i u interesu javnosti.

– No, oni su, nažalost, manjina, dok većina uglavnom, uslijed sprege politike, oglašivača i vlasnika medija, gubi slobodu i pristaje da javni interes stavi u drugi plan u ime interesa profita, bilo političkog ili ekonomskog. Prije bih rekla da postoje odgovorni novinari, ali da teško nalaze prostora u medijima ‘poklopljenim’ pritiscima i utjecajima – rekla je Turčilo.

Ciljevi medija

S druge, pak, strane Oručević kaže kako odgovornost znači i slobodu, te da treba razlučiti po kojem kriteriju govorimo o slobodi medija?

– Nekada, u bivšoj nam zemlji, slobodni mediji su bili oni koji nisu pod utjecajem i financijskom kapom partije. Slobodan medij danas je onaj koji ima slobodu pisanja o svemu, ne straneći od pokretanja svih tema koje se uredništvu učine zanimljive ili važne. Današnju slobodu medija mjerio bih odgovornošću i profesionalnošću uredništva medija i izvještavanja njegovih novinara. Odgovornost u izvještavanju i informiranju podliježe etičkom novinarskom kodeksu, varira u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo, a ona može biti lokalnog, ili šire regionalnog, globalnog karaktera. Složenost sustava liberalne demokracije uvjetuje novinare da traže više odgovora na jedno pitanje. Saslušati dvije strane nije više dovoljno kako bi vijest bila što bliža zamišljenom kriteriju objektivnosti u političkom sistemu kojeg živimo. Profesionalnost, pak, uključuje novinarski zanat, jer bez njega vijest, informacija nije cjelovita, shvatljiva, niti čitljiva – kaže Oručević.

Musa kaže kako je odgovornost medija za javno iznesenu riječ, stavove i mišljenja ”posebno bitna zbog snage kojom mediji utječu na društvene odnose i procese u društvenoj zajednici”.

– Oni oblikuju ponašanje pojedinaca i društvenih zajednica čime snažno djeluju na politička i društvena kretanja. Upravo zbog odgovornosti prema javnosti, od medija se očekuje da iznose provjerene, točne i pravovremene informacije o svim događajima, pojavama i pojedincima koji su u fokusu interesa javnosti. U tom pogledu bitno je kreirati medijsku politiku u određenoj državi kako bi se definirali ciljevi, mjere i aktivnosti koje država poduzima da bi mediji imali društvenu ulogu koja se od njih očekuje, ulogu nadzornika društvenih kretanja, prijenosnika kulturnog nasljeđa i korektiva ponašanja različitih dijelova društva.

Zbog složenosti državnog uređenja, postojanja najmanje tri paralelna medijska sustava i neuređenih odnosa u medijskoj industriji i nedostatka sustavne brige o medijima, te nepostojanja prave medijske politike u BiH, često i odgovornost medija prema njihovim recipijentima slabi, a što je potpomognuto padom profesionalnih standarda u novinarskoj profesiji – navodi Musa i dodaje kako mediji, kao institucije, svojom uredničkom politikom i distribuiranim medijskim sadržajima djeluju na razvoj društva, kulture i ponašanje pojedinaca i društvenih skupina utječući tako i na politička i na opća društvena kretanja.

– Isto tako društvena okolina, dostignuta kulturna razina, kao i političke institucije direktno utječu na razvoj medija i medijskih sustava. Nedostatak brige o putu kojim se mediji razvijaju, medijske politike, jako negativno djeluje na kulturu komunikacije, nedostatak tolerancije prema drugima, jačanje diskriminacije, pojavu govora mržnje i ugrožavanje dostojanstva ljudi o kojima se javnost informira – rekao je.

Turčilo kaže kako odgovornost prema javnosti i rad u javnom interesu podrazumijeva da se novinari pri kreiranju svojih priča vode time da je na prvom mjestu čovjek, građanin, da priča koju prave tom građaninu da odgovarajuću količinu kvalitetnih, provjerenih, objektivnih informacija, koje nisu obojene nikakvim interesima osim interesom da se dođe do istine.

– Odgovornost znači i zaštitu onih koji su u društvu u zajednici ugroženi, poput djece, manjinskih skupina, ugroženih kategorija, na način da se njihova prava ne zanemaruju u interesu senzacionalizma, ali i davanje glasa onima koji taj glas nemaju, da u njihovo ime zahtijevamo odgovore na pitanja od političkih predstavnika i nadziremo njihov rad – kaže Turčilo. Smatra kako je to težak i izazovan zadatak, ali ne i neostvariv čak i u našim uvjetima.

Potjera za senzacijom

Oručević ističe kako su mediji koje danas proglašavamo neodgovornim najčešće vođeni ideološkim ili političkim shvaćanjima stvarnosti, političkim ili ideološkim ciljevima koje ostvaruju ne obazirući se na složenu stvarnost u kojoj obavljaju posao i informiraju javnost.

– Postoji i druga kategorija neodgovornih medija. U nju spadaju mediji koji izlaze u javnost sa senzacionalističkim i neprovjerenim informacijama kako bi njihova čitanost, gledanost ili slušanost porasla. Tu se radi ne o mjerilu odgovornosti, no o ekonomskoj vrijednosti, potjeri (potražnji) za senzacijom koja je jeftina i lako primjetljiva kod sve slabije i lošije informiranu javnost, pa vijesti koje do prije 10 godina ne bi zavrjeđivale ni minutu pažnje, danas zaokupljaju javnost mjesecima. Ni jedan, ni drugi spomenuti princip neodgovornosti medija ne ispunjavaju tako potrebnu primarnu edukativnu funkciju medija; informiranja javnosti o vrijednostima političkog sistema kojeg živi, razumijevanja političkih institucija i donošenja odluka u istim, pojašnjavanja zakona i njihove provedbe i transparentnosti itd. Nedostatak edukativne funkcije, mediji izravno ugrožavaju slobodu građana – naveo je Oručević.

Dragan Bursać smatra kako su ipak pojedinci najodgovorniji za medije i stanje u medijima.

– Mediji kao svugdje u svijetu su sastavljeni od pojedinaca. Ako pogledamo u bh. medije, vidjet ćemo da je stvar posve jednostavna. Onoliko koliko ima slobodnih novinara na nekom mediju, toliko je i medij slobodan. A, odgovornost je stvar etičkog uvjerenja. Stvar odnosa prema istini, zajednici, temi i ljudima o kojim se piše. Ima li svega toga u BiH? Ima, ali premalo – kaže Bursać.

Ovaj kolumnist koji je nominiran za European Press Prize 2018. u kategoriji “Mišljenje (kolumne)” smatra kako odgovoran prema publici znači biti odgovoran prema sebi.

– Ukoliko tekstom obmanjujete sebe, ukoliko ne vjerujete svojim riječima, neodgovorni ste prema auditoriju. Kako da vam drugi vjeruju? Suštinsko je novinarstvo stvar etike, a ne tek puko prenošenje informacija od točke A do tačke B – kaže Bursać i ističe kako iza neodgovornih medija stoje neodgovorni ljudi bez savjesti.

– Iza neodgovornih medija stoje ljudi koji ne samo da obmanjuju, to je soj i sloj koji izaziva ratove, bavi se fabriciranjem povijesti, pa onda obogaljuje čitave generacije. Ta vrsta neodgovornosti je poput radijacije. Djeluje i prostorno i vremenski – smatra Bursać.

Projekat „Mediji i javni ugled“ podržala je Delegacija EU u BiH, međutim, Delegacija ne odgovara za sadržaj ovoga teksta.